Tobija, pas jazivačar je nesretan i nezadovoljan svojim izgledom. Svi mu se rugaju, niko se sa njim ne igra, a on se samo žali na svoje dugačke uši, tijelo i kratke noge. Tobija želi da izgleda kao neko drugi, ali kao ko!? Florijan, njegov vlasnik mu predlaže da posjeti zoološki vrt, porazgovara sa svim životinjama i pita ih za savjet. Tobija odlazi u zoološki vrt, prvo sreće Slona, velikog gospodina, koji mu govori da je za sreću potrebna samo snaga. Zatim, upoznaje Žirafu, nebesku harfu, koja mu pjeva o svom dugom vratu. Nakon Žirafe na scenu stupa Tigar, opasan je ali drugar, i on misli da su za sreću Tobiji samo potrebni ošti zubi. Roda, prelijepa zgoda, samo priča o svojim krilima i uvjerava Tobiju da su mu upravo samo krila potrebna. Nilski konj, u rijetkim trenucima u kojima je budan, objašnjava Tobiji zašto mu je potrebna samo njegova, najveća ali ploveća glava. U trenutku kada je Tobija mislio da je sa svim životinjama razgovarao, najvećom brzinom pored njega protrči Zec, koji brzo stigne i na mjesec, i govori Tobiji da su za sreću potrebne samo brze noge. Tobija se vraća iz zoološkog vrta, i uzbuđen govori Florijanu da misli da zna kako bi trebao da izgleda. Polako mu nabraja šta mu je od svake životinje potrebno, a Florijan pravi ogromnu lutku – čudovište, od svih tih segmenata. Kada Tobija vidi kako misli da bi želio da izgleda, prepadne se i dolazi do najbitnijeg zaključka – Ne treba se mijenjati. Treba ostati Tobija, pas jazavičar. Odlazak u zoološki vrt ipak nije bio uzaludan, naučio je vrlo važnu lekciju – voljeti sebe nije uvijek lako, ali voljeti sebe ipak mora svako.
